Naslovna Anđeli Astrologija Iscjeljivanje Književnost Zemlja Životinje
 
  Tekstovi
  Pitaj svoje anđele
  Objavljeno
  Anđeoske radionice
  Vježbe s anđelima
  Molitve
  Anibej ili Anibon

MALA PRIČA O ANDJELIMA

U prosincu 2010. godine, zahvaljujući Ljiljani Sauchi i andjelima, snimljena je i unutar emisije Hrvatska uživo emitirana ova mala priča o andjelima.

ANĐELI

Poslije riječi “ljubav”, “anđeli” su, od svih koje poznajem, najljubavnija riječ. A označavaju obične – poštare. Glasonoše. One koji prenose poruke s jedne strane postojanja na drugu. Ali i – unutar iste.

Ponekad ih zamišljam kako, krilati i lagani, s teškom torbom obješenom preko ramena, silaze s neba. A u torbi svašta: knjiga, slikovnica, nosača zvuka, kazeta i ceduljica, pisama i čestitaka, dopisnica i glasova, rasutih, onako refuzo, poput riže npr.

Tamo negdje na tri, četiri metra visine ponad tla, otvore svoje velike, kićene i kičaste torbe i istresu po nama njihove sadržaje!

I preplave nas tako riječi i zvuci, slike i poruke, glasovi i čežnje, onih koji su tamo gore ostali jer njihov red za utjelovljenje ovdje, na Zemlji, još nije stigao.

“Možeš! Imaš na raspolaganju vojsku anđela”, rekao mi je jednom Veliki Treći, onaj kojeg mogu zvati i “Veliki Bijeli”, ogroman anđeo, jedini koji se pojavljuje obučen u bijelu halju. To o vojsci anđela izrečeno je u prilog spoznaji kako mogu sve što hoću i sve što trebam učiniti. Ovdje, na Zemlji.

Anđeli su svjetlost moga djetinjstva. O tome bi se moglo pričati satima, ali tada bih najprije morala pročeprkati po mraku, a to mi se više ne da, o mraku više nikada neću. Svjetlost je ono što me vodi životom.

“Budi dobra”, kaže moj anđeo čuvar. Onaj, koji mi se prvi pokazao. “Budi dobra, jer svaki put kad si dobra, dobiješ malo svjetlosti u auru. A što više svjetlosti imaš, to te mi anđeli brže primijetimo iz dubina svemira. I dođemo ti u pomoć!”

Crkva je bila mračna, nesreća se vukla njezinim podovima. Kao da su grijesi svijeta stigli u nju na odmor. Bila sam mala i bilo mi je dosadno. Monotoni pjev mise, gomila tužnih, starih, umornih ljudi koji su netom istresli očaj i nesreću na pod hladnog zdanja, tjerali su me u puzanje uokolo oltara. Zašto? Jer mi se činilo kako nisam dio te teške mase.

A uokolo oltara pojavljivalo se svjetlucanje. Male svjetlosne kuglice mamile bi me svojim neočekivanim kretanjem, sad lijevo, sad gore, sad bi mi dotakle ruku, a onda sjele u kosu. Ponekad bi me poslušale: - Pomakni se udesno, molila bih. I jedna od njih iskoračila bi udesno. Kuglice su bile radost, život, sloboda. Pojavljivale su se kad su one to htjele, ili ih je Netko drugi slao mome vidokrugu, ali nikad nisam bila sigurna hoću li ih zateći, hoće li nedjeljna misa biti radost ili praznina.

Danas znam da su svjetlosne kuglice moga djetinjstva, uostalom, kao sva buduća svjetlost moga života – anđeli. Prekrasna, lagana, bića dobrote, ljubavi, radosti.

Anđeli nikad nisu imali tijelo poput ovog u kojem ja stanujem. Niti će se ikad utjeloviti na Zemlji. To nije njihov posao – utjelovljenje. Jer, Zemlja je mjesto raspinjanja, križ je moguće steći samo unutar materijalnog. A anđeli ne nose križeve. Oni su krilata nebeska lakoća postojanja. Zato im, zbog tog nedostatka tijela, vrijeme i prostor nisu nikakva prepreka. – Tu sam! I tamo sam! – klikće moj anđeo čuvar. – Gdje tamo?, pitam. – Tamo gdje ćeš jednom doći, odgovara smijući se smijehom kojim se hranim kao s jabukom. A njegovo tijelo od svjetlosti drhti radošću.

Kad je Emanuel Swedenborg razgovarao s anđelima, kako je napisao, “licem u lice”, nije to bilo u onom dijelu svemira kojeg nazivamo Rajem, već u međuprostoru između vidljivog, fizičkog svijeta i onog nevidljivog, spiritualnog. U prostoru kojim koračaju tek preminule duše, još zbunjene vlastitim prijelazom. I tako je Swedenborg, već poznat i priznat znanstvenik i akademik, počeo bilježiti svoje razgovore s bićima koja su “...imala usta, jezik, uši i bila okružena atmosferom unutar koje je njihov govor bio altikuliran...jednako kao što ljudi dišu i izgovaraju riječi svojim vlastitim dahom.” Ali, nastavlja Swedenborg, “...anđeoski je govor pun mudrosti koju oni mogu izraziti jednom jedinom riječju, za razliku od smrtnika koji takvu mudrost ne bi mogli izraziti ni s tisuću riječi...”

Moji razgovori s anđelima nisu tako mudri kao Swedenborgovi. To je, vjerujem, zbog moje nemudrosti, a ne anđeoske. Ali su, ništa manje radosni niti manje ljubavni, od njegovih. I kroz tu radost i ljubav, učim i rastem. Kako biti dobra, sretna, snažna. Jer, samo snažni ljudi mogu sebi na ovom planetu priuštiti luksuz dobrote. Samo sretni ljudi smiju biti dobri. Ničija ih nesreća neće zaraziti.

Uh, svašta anđeli unose u moj život. Osim radosti i ljubavi, igre i dobrote, pune su im košare povjerenja u sutra. Ima li ičeg važnijeg od pristajanja na život?

Djecu treba podučiti postojanju anđela. Dijete koje ide u vrtić svakog će jutra u svoju torbu, zajedno s užinom, staviti i anđela. Vrlo brzo djeca shvaćaju kako se ne radi tek o igri “vidim te, ne vidim te”, anđeo zaista sjedi u torbi jer svakodnevica postaje veselijom, osjećaj zaštićenosti povećava snagu i dobrotu djeteta. Već za nekoliko dana, anđeo u torbi dobit će svoje ime, možda ga on sam šapne dječaku ili djevojčici koji ga s torbom stavlja na leđa. Nije važno tko kome otkriva ime. Važno je da je ime most, onaj od svjetlosti, preko kojeg trče anđeo i dijete u svakodnevni zagrljaj.

Čovjek je stvorio Raj i Pakao. Bog je stvorio svemir. I bogatstvo raznolikosti u kojekakvim oblicima života. Bog je stvorio i anđele. Da bdiju nad Njegovim djelom.

I dok se on odmara na nekom od tronova – planeta, anđeli jurcaju svemirom. Uvijek ima posla kojeg treba obaviti. Uvijek ima tužne i napuštene djece u djeci i u odraslima. A nitko nije bolji tješitelj od onog koji je stvoren voljeti i samo voljeti: od anđela. Priznajte, eto posla koji je sam sebi plaća!

AFRIČKA LJUBICA

- Kako ću te opet dozvati kad poželim razgovarati s tobom? upitala je djevojčica Zadkiela, ogromnog ljubičastog arkanđela, onog koji joj je pričao o oprostu, slobodi, radosti, da – upravo tim redom rastemo svojim životom. – Stavi cvijet afričke ljubice u prozor i ja ću ga vidjeti bilo gdje da se nalazim, afrička je ljubica vidljiva iz svakog kutka svemira, odgovorio je arkanđeo.

Tako je započela ljubavna priča afričke ljubice i male Zemljanke koja i dalje traje.

Afrička ljubica pripada rodu Saintpaulia i odlikuje se mesnatim lišćem i sitnim svjetlo ili tamno plavim ili ljubičastim cvjetovima. Ovi zadnji su Zadkielovi, shvatila je djevojčica i tu ljubičastu ljubicu, odraslu ovdje a ne u Africi, stavila u prozor. I dok ona raste, ljubica, ali i djevojčica, razgovori se nastavljaju i Zadkiel se samo smješi, smješi, smješi. Poput svih ostalih anđela, naravno.

Anđeoski smijeh nije nikada ništa drugo osim radosti. Nema tu one ljudske dimenzije smijeha koji često u sebi sadrži i porugu i pokušaj izbjegavanja odgovora i laganje i izvještačenost i koješta još. Anđeoski smijeh je jezik ljubavi. Zadkielov je ljubičast. Ovaj moćni arkanđeo čisti svojim ljubičastim plamenom ne samo puteljke već i široke svemirske ceste svima koji žele putovati jedinim putem kojim život i može putovati: od Boga k Bogu. Ljubičasta je boja boja praktične spiritualnosti. – Želiš učiti? – Evo, ovako ćeš, kaže anđeo i preplavi te nadahnuće, snovi ti projure tijelom, suknu van kroz prste kojima dodiruješ one koje voliš i svi se začude, i ti zajedno s njima, što plamen kojeg si osjetila u rukama nije spržio nikog, svi su odjednom tako živi, tako čisti, tako cijeli. Točnije: iscjeljeni.

Ljubičasto je boja krunske čakre, one koja okreće energetski kotač višeg uma, unutarnjeg Boga. Ta boja utječe na nervni sustav tijela, pročišćavajuća je i na fizičkim i na duhovnim razinama. Posebno povoljno djeluje na razne oblike bolesti čije ime nitko ne voli izgovarati. Pa ga zato ni ja neću spomenuti, neću mu dati snagu izgovorene riječi.

Jer, kad smo već kod riječi, one su alat svake molitve. A upravo anđeli podučavaju kako molitvu treba izgovoriti naglas. Jer, izgovorena putuje brže. K Onom kome se je i uputila snagom ljudskih glasnica.

Priča kaže kako je Leonardo da Vinci podučavao da je moguće deset puta pojačati moć meditacije ukoliko meditiramo u nekom tihom crkvenom kutu dok na nas pada dnevna svjetlost propuštena kroz ljubičasti prozor crkve. Ljubičasta je boja boja iscjeljivanja. Potpomaže koštani rast, olakšava probleme s bubrezima, reumatizmom, epilepsijom, išijasom, smanjuje nervozu, djeluje na neuralgije i jedina joj je mana što potiskuje emocije, naročito ljutnju. A potiskivati nešto, zatrpavati pod onaj unutarnji tepih, nikad nije zdravo.

Jednom sam u središnjoj knjižnici gradića na sjeveru Hrvatske naišla na prozor prepun afričkih ljubica. A upozorili su me ranije kako je ravnatelj dobar čovjek, ali nije duhovan, on neće razumjeti to što vi pričate. Međutim, odobrio je predavanje, dođite, rekla je knjižničarka. Jedino što sam uspjela, glupo i neumjesno, upitati ravnatelja, čiji je uredski prozor nudio takvo obilje afričkih ljubica, bilo je: - Odakle vama toliko afričkih ljubica? Čovjek se nije zbunio, samo je odgovorio: - Pa, u ovoj sobi ništa drugo od cvijeća ne uspijeva, osim – afričkih ljubica! Nije duhovan? O, itekako su anđeli dotakli ovog čovjeka, uopće nije važno što to oni uokolo njega slabo ili nikako primjećuju. Njegova dnevna svjetlost dolazi kroz ljubičastu boju afričkih ljubica. One su njegov crkveni prozor.

Tako su afričke ljubice uvijek na putu kojim idem. Svejedno je o kojem se putu radi: onom unutarnjem ili vanjskom. Zadkiel svako malo navrati k nekoj od tih ljubica blagoslovivši sve koji se nađu u blizini svojim ljubičastim blagoslovom. Ponekad mi se učini da me je prelio kantom ljubičaste boje, pa onda opet budem djevojčica koja želi biti sigurna kako ga je moguće dozvati. Sve djevojčice ovog svijeta trebaju ljubičasti blagoslov. I svi dječaci, naravno. A možda se jednom netko od te blagoslovljene djece dosjeti kako bi afričku ljubicu trebalo preimenovati u – Zadkielovu ljubicu.

Čuda se događaju onima koji u njih vjeruju. Ja vjerujem da afričke ljubice znaju govoriti. Samo čekam da im dosadi šutjeti pa da ih čujem. Koliko li mi toga imaju reći!

«Čuda su prirodna. Nije prirodno da se ne događaju», tvrdi jedna od najmudrijih knjiga koje sam ikada susrela na svom ljubičastom putu. I tako se čuda nastavljaju događati. Možda me jednom i samu učine mudrom?

Barem onoliko koliko je mudar cvijet afričke ljubice koji je izabrao živjeti život ljubičaste boje.

 
Kontakt: info@zdenkaandrijic.biz   tel/fax: 01/6131-682 Copyright©Zdenka Andrijić 2011-2014.