Za sve informacije vezano uz anđele i duhovnost klikni na Zlatni zdenac

GDJE LI JE TO SRCE…?

Zemlja je živo biće. Rođeno tek prije nekih petnaestak milijardi godina. A čovjek se pojavio nedavno. Mala, dlakava dvonožna životinja koja je od prvog trenutka svog postojanja nastojala razviti pogrešan organ: mozak, umjesto srca. Posađen na Zemlji sjemenjem donijetim sa tko zna kojih zvijezda, mali je majmun postao gospodarom ovog rajskog planeta.

JEDAN STARI TEKST

Zamisli Zemlju. Planet. Modra je, okrugla nepravilno. Zaobljena u bokovima. Onako ženski. Diše. Ravnomjerno.
 
Smanji je na veličinu dlanova. Diše dalje. U veliku posudu stavi čistu vodu. Spusti Zemlju u vodu, drži je u njoj nekoliko trenutaka, a onda izvadi i onako mokru čvrsto obgrli dlanovima. Zemlja i dalje diše.
 
Pomiluj je pogledom. Pošalji misao: volim te. Dotakni domalim prstom, onim na kojem ljudi obavezani drugim ljudima nose prsten. Što Zemlja radi za to vrijeme? Diše. Zemlja uvijek diše. Kao ti. Kao ja.
I onaj netko zbog kojeg je cijela ova priča.

UH, TAKO NAM TREBAJU

Sve moje ambicije oduvijek su samo u književnosti, za koju sam odvajala premalo vremena, ali prošla mi je godina pružila priliku za zaokret. Bolno, kao što to obično biva, kad sebe i svoje želje staviš negdje na čekanje. Ali, krenula sam u tom smjeru. Uzela vrijeme za ruku i spustila ga na tipkovnicu. Hoću napisati izvrsne knjige, i prozu i poeziju, hoću napisati knjige – koje svijetle!

JEDNA OD NAJMOĆNIJIH MOLITVI OVOG SVIJETA

…je Huna molitva. Završava prekrasnom rečenicom:
 
«Bože, daj da padne kiša blagoslova!».
Evo, izgovorimo je glasno, odmah:
 
“BOŽE, DAJ DA PADNE KIŠA BLAGOSLOVA!”
 
Rijetko kad nam je toliko bio potreban Božji odgovor.
 
A onda dopustimo blagoslovljenim kišnim kapima da nam miluju lice, ruke, tijelo, misli, dušu! I cijeli ovaj čudesni planet!

 

UH, BAŠ VOLIM ASTROLOGIJU (1)

Svi se bojimo budućnosti. Stoga ne bih astrolozima nazivala one koji taj strah pojačavaju panično najavljujući neke sutrašnje nevolje. Često pritom i uživajući u vlastitoj moći. Takvim »astrolozima« ne bih ni vjerovala, iako je mistifikacija astrologije pridonijela njenom čestom poistovjećivanju sa proricanjem, posebno katastrofalnih događaja. Zašto nitko tako glasno ne najavljuje radost? Nemojte mi reći da je nema. Okrenite se oko sebe, pogledajte žive ljude, zagrljene ili zadubljene u posao, stvaranje, kretanje, s djecom za ruku ili u igri s ljubimcem. Zar to nije radost?

O ŽENSKOM SAMORAĐANJU

 
“Svaka žena obožava fašistu, čizmu u lice…” pjevala je Sylvia Plath nedugo prije nego što je glavu stavila u – plinsku pećnicu.
 
Jesmo li zaista takve sebemrziteljice? Vjerujem da nismo. Jer, ne bih mogla živjeti s onim drugim vjerovanjem. Kao što, uostalom, ni Sylvia nije mogla.?

DAN ŽENA

Ne slavim ovaj dan. Uostalom, ne slavim nijedan dan u godini, jer sam naučila kako trebam slaviti svaki.

Svi dani su moji. Nedjeljivi od mene. Svi dani su moji i ponekad u nekom od njih razveselim se cvijećem. Ili knjigom. Ili odjećom.
Sporo sam učila. Nisam slavila svoje dane, nisam znala kako mi svi pripadaju. Dijelila sam ih drugima trudeći se da ti drugi imaju razloga za slavlje.
 
Više to ne radim. Ne slavim dane, ali slavim sebe. Baš ovakvu kakva jesam: ponekad spora, ponekad zbunjena, treći put opet nespretna i još uvijek ponekad nedovoljna.

TKO SMO

Od stopala do vrha glave provjerite opuštenost svog tijela. Udobno se smjestite na podu ili nekoj stolici. Zamislite ispred sebe veliku plastičnu vreću. Prazna je, vidite da je prazna. U njoj se jedino vrti boja, rubove vreće iznutra dodiruje vrtlog ljubičaste.

U vreću ćete odlagati svoje stvari, misli, ideje, probleme, nade, tijelo. Počnite: najprije u vreću stavite svoje ime i prezime i ono što to ime i prezime govore o vama. Promatrajte ih kako upadaju u vrtlog boje u vreći. Zatim unutra odložite svoju odjeću, čak i onu koja čeka peglanje, ali i cijeli svoj ormar. Pa, stil oblačenja, frizuru, šminku.

SRETNI PROSTOR

SRETNI PROSTOR

Zadnjih desetak godina imala sam ured, skladište i mjesto za radionice u istom zagrebačkom prostoru. 50-tak kvadrata ukupno, u dvije etaže, jednostavno uređenih, ali iznenađujuće privlačnih ljudima. Nakon nekog vremena shvatila sam kako se – nakon radionice – mnogima ne ide doma, jednostavno bi ostajali još malo u prostoru koji je vibrirao toplinom zajedništva. Prostor nas je povezivao jer nismo bili sami u njemu, vrlo skoro ostavljen je trag na jednom od zidova: iscrtana kontura anđela kojeg sam, pronašavši ga jednog jutra, opipavala i opipavala sve dok mi nije rekao: – Ja sam Lamiel, ne možeš me opipati, ostavio sam ti trag, podsjetnik, ovdje sam i svuda sam!

NA KOPNU I NA MORU

Ovo je priča o Hrvatskoj u posljednjih otprilike mjesec dana, kopnenoj  Hrvatskoj na ulicama, morskoj na zapjenjenim plavim brazdama, Hrvatskoj sretnoj i nesretnoj, Hrvatskoj – ujedinjenoj.

I nitko te na tim kopnenim ili morskim ulicama nije pitao jesi li Hrvat ili nisi, bilo je dovoljno vidjeti tvoje lice, tijelo, čuti tvoj glas i bio si – naš.

Kad se nogometna reprezentacija vratila kući bilo je to lice radosti, tijelo u pokretu, glas u pjesmi. Domovinskoj.

SLON

Slonovi žive na otvorenom, a umiru u zatvorenom. Kad se približe vlastitoj smrti, osjete je pod svojom debelom, zemljanom kožom, povuku se tamo gdje su toj istoj zemlji najbliži – u pećinu. Potkožnoj smrti opire se život zemlje. Ali je ne savladava.

Odaberi valutu
EUR Euro