Za sve informacije vezano uz anđele i duhovnost klikni na Zlatni zdenac

MAGARAC

Uobičajeno je pod riječju “magarac” podrazumijevati odraslu ili neodraslu osobu budalastog ponašanja. Uh, kako nepošteno prema prekrasnoj životinji dugih ušiju i snažnog tijela!

Domaći magarac pripada konjskoj obitelji (koju uz magarce i konje čine još i zebre) unutar reda neparnoprstaša. U taj red znanost još svrstava tapire i nosorošce, odnosno sveukupno petnaestak životinjskih vrsta. Za razliku od svojih bliskih konjskih rođaka koji se odlikuju izuzetnom ljepotom tijela, magarca će malo tko spomenuti po ljepoti. Njegovo je nositi terete ili vući kolica prljavim srednjoevropskim prostorima, pa gotovo nitko ne primjećuje glatku i mekanu dlaku, sjajne oči i fino građene uši. Ipak, ovisno o krajevima iz kojih potječu i magarci se međusobno razlikuju. Baš kao što zemljopis utječe na ljudsku narav i građu tijela, tako ni magarci nisu uspjeli izbjeći prostoru na kojem su se uputili u život.

Nordijski je magarac trom, tvrdoglav, prkosan i često, zbog ljudima urođene nepravičnosti, slovi kao utjelovljena glupost.

Južni magarac, pogotovo egipatski, lijepa je i živahna životinja, izvanredno marljiv i izdržljiv, često nadmašuje konje ne samo po učinku svoga rada.

Zato s magarcima na jugu, ništa manje i na istoku, posebno u Iranu i Egiptu, postupaju s većom pažnjom, dobro ih hrane te tako stepski magarac u tim egzotičnim krajevima postaje u punom smislu riječi – domaća životinja.

Taj obični magarac osrednje je veličine, blage ćudi, skroman i vrlo izdržljiv.

Križanjem magarca i konja dobivaju se mješanci koje nazivamo mazge ili mule. Mazgin otac je pastuh, a mulin – magarac. Oba mješanca veći dio izgleda nasljeđuju od majke nego od oca. Ipak, budući da su korisnije, mazge se više uzgajaju, a mule su uglavnom posljedice slučaja ili – magarećeg i kobilinog izbora.

“Dječak u klupi iza moje – nasmijan i glup. To je ono što još uvijek želim.” Želja iz starog stiha još je mlada. Jer je neispunjena. A magareća klupa dugo je bila mojim mjestom boravka u prvom razredu osnovne škole. Jer mi je bilo dosadno. Jer sam bila zaljubljena u dječaka koji ništa nije shvaćao, samo se smijao, smijao, smijao. I k tome je još bio – lijep.

A onda sam ga susrela u fazi čitanja Oshovih knjiga, magarca, ne dječaka. Vukao se za svojim Nasrudinom s jedne strane granice na drugu. Pa natrag. Prazan, bez tereta, zagonetan carinicima. Što li ovaj šverca? pitali su se, uzaludno pokušavajući otkriti robu negdje ispod magarčevog trbuha ili starčeve halje. Jednog im je dana napokon priznao, ali tek kad su obećali kako će ga i dalje puštati prelaziti granicu: švercao sam magarce!

Osho je mudar, ali ne poput Lao Cea kojeg su, neki drugi carinici, zaustavili s pitanjem ima li što za prijaviti? – Što prenosiš, starče, pitali su mudraca. – Ništa, nemam ništa osim svoje mudrosti. Carinici su malo mislili, mislili pa odlučili zatražiti od mudrog starca da to svoje jedino blago prijavi pismenim putem. Lao Ce je sjeo i pisao, pisao, pisao. Tako je nastala jedna od najmudrijih knjiga ovog svijeta – ona o putu i njegovoj vrlini.

Ima koristi od granica, tvrde jednakopravno magarci i mudraci. Pa, što se onda čudimo ovom, granicama razlomljenom, svijetu?

Ipak, nisu magarci tako bezazlene životinje, kako mi u ovim krajevima mislimo. U Indiji ih jašu isključivo zlokobna božanstva, u Egiptu je crveni magarac jedno od najopasnijih bića koje duša može sresti nakon smrti. Posvuda u mitologijama istoka širi neznanje i obmane, a renesansna umjetnost kroz likove magaraca prikazuje duhovnu klonulost redovnika, oralnu depresiju, glupost, nesposobnost, tvrdoglavost i priglupu poslušnost. Alkemičari ga smatraju troglavim demonom: prva je glava živa, druga sol, a treća sumpor.

Najpoznatiji književni magarac onaj je Apulejev – Zlatni. U tom romanu magarac je biće u koje se preobražava glavni lik, kažnjen zbog prepuštanja putenim užicima. Tko zna koliko je uokolo nas zlatnih magaraca, a mi ih, budući da nismo Apulej, uspješno ne vidimo!

Povezano s magarcem poznat je i izraz magareće uši. Legenda u kojoj je nastao tvrdi kako je Apolon uši kralja Midasa promijenio u magareće. Zato što je ovaj više volio slušati zvukove frule nego glazbu hrama u Delfima. Narodnjaci protiv klasičara? Možda, ali i – zašto ne? Svatko ima pravo slušati ono što voli. Točnije, to što voli otkriva ga. Mnogi bi danas imali magareće uši, no ako bi oni takve uši smatrali lijepima, odakle nam pravo rugati se?

Sve u svemu, biti magarac nije, niti je ikad bilo, zadivljujuće. Ali, biti magaricom, daleko je bolje. Napokon jedna prednost ženskog spola! Iako, krasne li prednosti kad te smatraju simbolom poniznosti! Međutim, magarca u toj istoj simbolici smatraju ne poniznošću već – poniženjem!

Na magarećim leđima Josip odvodi Mariju u Egipat. Krist sjeda na magaricu, pobjednički ulazeći u Jeruzalem. Ona biblijski predstavlja mir, siromaštvo, strpljivost. Osobine svetih žena, uostalom, jer kad bolje razmislim, Bibliju su sigurno prepisivali muškarci!

Ali, vratimo se magarcu. Životinji glatke dlake i sjajnih očiju. Tvrdoglavoj životinji, kako neki tvrde. Vjerojatno oni koji bi to isto mogli reći i za sebe. Jer, što vidimo u drugima samo je onaj dio nas koji je poželio napokon ogledati se negdje. Narcisoidnost na koju imaju pravo sve vrste. Čak i one koje ne znaju značenje te riječi, ali zastaju pored male lokve vode zadržane u nekom zemljanom koritu poslije velike kiše. Vrste koje kasnije nepravedno prozovemo – magarcima.

Odaberi valutu
0