Za sve informacije vezano uz anđele i duhovnost klikni na Zlatni zdenac

NA KOPNU I NA MORU

Ovo je priča o Hrvatskoj u posljednjih otprilike mjesec dana, kopnenoj  Hrvatskoj na ulicama, morskoj na zapjenjenim plavim brazdama, Hrvatskoj sretnoj i nesretnoj, Hrvatskoj – ujedinjenoj.

I nitko te na tim kopnenim ili morskim ulicama nije pitao jesi li Hrvat ili nisi, bilo je dovoljno vidjeti tvoje lice, tijelo, čuti tvoj glas i bio si – naš.

Kad se nogometna reprezentacija vratila kući bilo je to lice radosti, tijelo u pokretu, glas u pjesmi. Domovinskoj.

Kad je umro Oliver Dragojević bilo je to uplakano lice, tijelo zgrčeno, gotovo ukočeno, usporen glas o vjerovanju. U ljubav.

Tisuće građana ove prekrasne zemlje pokazalo je svoje osjećaje. I to je ono što treba pamtiti, jer predugo su ti osjećaji radosti i tuge potiskivani, predugo smo se ovako izvarani i opljačkani suzdržavali pokazati bijes, strah, poniženost i nogometna je lopta dobila priliku taj bijes, strah i poniženost pretvoriti u radost, ljubav i ponos. Hvala njoj i svima koji su je izudarali u ime Hrvatske!

Ali, predugo smo manipulirani i slabljeni, predugo smo nesposobnijima od sebe dopuštali da nas vode. U prošlost.

I sad smo tu gdje jesmo. Zatvoreni u svoje domove s hrpama neplaćenih računa, prijetnjama ovrhama, nezaposleni ili tobože zaposleni, podijeljeni na one koji imaju previše i one koji nemaju dovoljno. Za preživjeti.

U najljepšoj od zemalja ovog svijeta. Zadržani u prošlosti.

Pa, što nam je činiti? Pravo pitanje. Glagol je ključ, imenice su oduvijek varljive. Opet nam je izaći na ulice, kopnene i morske, ujedinjeni u želji da živimo sada i ovdje. Mirno i dobro. Sa sobom i s drugima.

Mjera evolucije je suosjećanje. Koliko nam ga je preostalo? I ne samo prema ljudima, životinje se tu računaju, računa se cjelokupna priroda čiji život i snagu ne prepoznajemo. Čudeći se, onda, što nas ponekad poplavama, požarima, vulkanima i plimnim valovima, podsjeti na to što smo zaboravili.

Mjera evolucije je suosjećanje, ali i suosjećanje prema samima sebi. Zašto dopuštamo slabijima od sebe da nam gramzivošću, nesposobnošću i nepoštenjem prljaju sadašnjost? Zato što je to jedini način da nas gurnu u prošlost.

A što je s budućnošću? Ne možemo iz prošlosti uskočiti u nju, nitko to ne može. U linearnom svijetu i put je linearan.

Mi nismo gospodari nikoga osim sebe. Povjerujmo konačno u to. Glagol činiti traži pomicanje s mjesta na kojem se nalazimo. Ali kako? Kako se pomaknuti?

Ponavljam: izađimo na ulice. Sami to moramo učiniti. Izađimo ne skačući od radosti, ne grčeći se od boli, jednostavno izađimo krećući se. Hodajmo. Ili, još bolje, zaplešimo. Na onu unutarnju glazbu koju svatko od nas donosi rođenjem. Na anđeosku simfoniju s kojom smo dopraćeni na ovaj planet, jer smo bili dovoljno mudri i dovoljno hrabri da odlučimo još jednom iskoristiti priliku za rast.

Pokažimo kako nas više nitko ne može zadržati na nekom prošlom mjestu. Gotovo je. Probudili smo se.

Zato ne čekajmo neko novo prvenstvo. Ne čekajmo da umre glas koji je pjevao umjesto nas i za nas. Zaplešimo zajedno. Sada i tu.

Odaberi valutu
0