DAN ŽENA
Ne slavim ovaj dan. Uostalom, ne slavim nijedan dan u godini, jer sam naučila kako trebam slaviti svaki.
Svi dani su moji. Nedjeljivi od mene. Svi dani su moji i ponekad u nekom od njih razveselim se cvijećem. Ili knjigom. Ili odjećom.
Sporo sam učila. Nisam slavila svoje dane, nisam znala kako mi svi pripadaju. Dijelila sam ih drugima trudeći se da ti drugi imaju razloga za slavlje.
Više to ne radim. Ne slavim dane, ali slavim sebe. Baš ovakvu kakva jesam: ponekad spora, ponekad zbunjena, treći put opet nespretna i još uvijek ponekad nedovoljna.
Slavim sebe. Slavim onu ženku u sebi, mudru i neuništivu. Slavim Mariju i slavim Magdalenu. I uvijek se nasmješim sjetivši se kako je u knjizi Marijinih poruka Josip – njezin muž – izjavio kako se više nikad neće roditi kao žena. Jer je teško, rekao je. Bilo je to u jednoj od brojnih zajedničkih inkarnacija Marije i Josipa, toga puta bili su dvije časne sestre zajedno u nekom samostanu.
Nije teško biti ženom. Teško je boriti se protiv žene u sebi.
Više to ne radim.
Slavim je i postajem dovoljna.
0 Comments