O ŽENSKOM SAMORAĐANJU
“Svaka žena obožava fašistu, čizmu u lice…” pjevala je Sylvia Plath nedugo prije nego što je glavu stavila u – plinsku pećnicu.
Jesmo li zaista takve sebemrziteljice? Vjerujem da nismo. Jer, ne bih mogla živjeti s onim drugim vjerovanjem. Kao što, uostalom, ni Sylvia nije mogla.?
Ali, ostaje činjenica kako mnoge žene ustraju u svojim nesrećama, ne nalazeći snage za izlaz iz nasilne i ponižavajuće veze. Zašto? Zato što “obožavaju fašistu”?
Ne. Žene ostaju u bolnim vezama zato jer se s protokom vremena sužava svijest. Svjetlost na kraju tunela, izlaz iz teške situacije, sve je slabije vidljiv. Takve žene kažnjavaju same sebe muškarčevim udarcima. Zbog čega?
Sve mržnje i sve ljubavi dolaze – iz djetinjstva. Sve u našim životima, čak i muškarac kojeg ćemo jednom izabrati, dolazi iz djetinjstva. Iz one prve bespomoćnosti, ovisnosti o prvoj ljubavi. I ako nas ona nije nahranila sigurnošću, teško će to ikada kasnije uspjeti ijednom muškarcu?
Rješenje je, ako ga uopće ima, u samorađanju. Svakoga jutra iznova, s ljubavlju i strpljenjem, ponovno rađamo onu unutarnju djevojčicu. I tek kad ona odraste, postane sigurna u tu svakodnevnu ljubav, smijemo se okrenuti muškarcu.
I onda ćemo mu bez ikakvog straha od ostavljanja moći napisati ono što sam ja tebi jednom napisala:
“Održavaj moje kuće
Ljubavlju te plaćam…
Ovdje ne stanuje Sylvia”☺️
(stihovi iz zbirke OVA SEDMA KUĆA, Zagreb, 1992. godine)
0 Comments