Za sve informacije vezano uz anđele i duhovnost klikni na Zlatni zdenac

JEDAN STARI TEKST

Zamisli Zemlju. Planet. Modra je, okrugla nepravilno. Zaobljena u bokovima. Onako ženski. Diše. Ravnomjerno.
 
Smanji je na veličinu dlanova. Diše dalje. U veliku posudu stavi čistu vodu. Spusti Zemlju u vodu, drži je u njoj nekoliko trenutaka, a onda izvadi i onako mokru čvrsto obgrli dlanovima. Zemlja i dalje diše.
 
Pomiluj je pogledom. Pošalji misao: volim te. Dotakni domalim prstom, onim na kojem ljudi obavezani drugim ljudima nose prsten. Što Zemlja radi za to vrijeme? Diše. Zemlja uvijek diše. Kao ti. Kao ja.
I onaj netko zbog kojeg je cijela ova priča.

Kad je moj otac prestao disati sjedila sam kraj telefona udaljena stotine kilometara i čekala. Da mi jave da je prestao disati. Kad je telefon zazvonio, podigla sam slušalicu i rekla očevoj sestri: – Šuti, ne govori ništa. Samo diši. To je sve što za njega sada možemo učiniti. I nisam plakala. Osim unutra. Moje unutra prepuno je rijeka.
 
Bilo je to prije puno godina. Odonda je svaka crkva postala telefonska govornica u koju, kad poželim razgovarati s ocem, uđem i – dišem. A on mi pošalje malo pismo-radost iz kuće u kojoj sada stanuje. Vjerojatno sojenice na nekoj nebeskoj vodi. Vodom smo vezani moj otac i ja.
 
Kad čujem kako netko kuka zbog ostavljenosti, izgubljene ljubavi, prevare, nedostatka novca ili bilo čega drugog, pošaljem mu poruku, onako mentalno: diši. Na ovom svijetu ima još toliko onih koji dišu zbog nas. I mi to moramo činiti za druge.
 
Dakle, zamisli Zemlju. I diši s njom.
Odaberi valutu
EUR Euro
0