Za sve informacije vezano uz anđele i duhovnost klikni na Zlatni zdenac
Prema Nathanielu Brandenu, u čijim sam knjigama boravila neko vrijeme, samopoštovanje je povjerenje da smo dorasli životu i njegovim zahtjevima, odnosno, preciznije – povjerenje u život. Jer, mi smo taj život kojem vjerujem.
Ne slavim ovaj dan. Uostalom, ne slavim nijedan dan u godini, jer sam naučila kako trebam slaviti svaki.
Oprostila sam vam sve udarce
Oprostite mi što ih pamtim
(pjesma rođena u djetinjstvu i davno zapisana i objavljena u zbirci Kockanje)
Od stopala do vrha glave provjerite opuštenost svog tijela. Udobno se smjestite na podu ili nekoj stolici. Zamislite ispred sebe veliku plastičnu vreću. Prazna je, vidite da je prazna. U njoj se jedino vrti boja, rubove vreće iznutra dodiruje vrtlog ljubičaste.
U vreću ćete odlagati svoje stvari, misli, ideje, probleme, nade, tijelo. Počnite: najprije u vreću stavite svoje ime i prezime i ono što to ime i prezime govore o vama. Promatrajte ih kako upadaju u vrtlog boje u vreći. Zatim unutra odložite svoju odjeću, čak i onu koja čeka peglanje, ali i cijeli svoj ormar. Pa, stil oblačenja, frizuru, šminku.
Zadnjih desetak godina imala sam ured, skladište i mjesto za radionice u istom zagrebačkom prostoru. 50-tak kvadrata ukupno, u dvije etaže, jednostavno uređenih, ali iznenađujuće privlačnih ljudima. Nakon nekog vremena shvatila sam kako se – nakon radionice – mnogima ne ide doma, jednostavno bi ostajali još malo u prostoru koji je vibrirao toplinom zajedništva. Prostor nas je povezivao jer nismo bili sami u njemu, vrlo skoro ostavljen je trag na jednom od zidova: iscrtana kontura anđela kojeg sam, pronašavši ga jednog jutra, opipavala i opipavala sve dok mi nije rekao: – Ja sam Lamiel, ne možeš me opipati, ostavio sam ti trag, podsjetnik, ovdje sam i svuda sam!
Ljubavne veze – čim pomislimo na njih izranjaju neka lica koja smo voljeli i još ih volimo, ruke koje su nas dodirivale onako kako su samo one znale, smijeh kojeg smo dijelili s rijetkim ljudima koji su nalazili smiješnim iste one situacije ili događaje koji su nas nasmijavali.
Ovo je priča o Hrvatskoj u posljednjih otprilike mjesec dana, kopnenoj Hrvatskoj na ulicama, morskoj na zapjenjenim plavim brazdama, Hrvatskoj sretnoj i nesretnoj, Hrvatskoj – ujedinjenoj.
I nitko te na tim kopnenim ili morskim ulicama nije pitao jesi li Hrvat ili nisi, bilo je dovoljno vidjeti tvoje lice, tijelo, čuti tvoj glas i bio si – naš.
Kad se nogometna reprezentacija vratila kući bilo je to lice radosti, tijelo u pokretu, glas u pjesmi. Domovinskoj.